Baka Kaja se nakašlja, “A šta je to najvažnije, Koviljka?”

“Pa, draga moja, ono što nas je spasilo kroz sve ove godine – Moš ovo, moš ono!” uzviknu baka Koviljka, a u domu se prolomi smijeh, pa onda i pljesak. “Gledaj, nekad si moro znat kako zakrpit čarape, popravit ogradu, nahranit kokoši, oprat tepsiju – sve u istom danu! Danas, oni samo znaju kako se instalira aplikacija, al’ kad im crkne pegla, kuku majko!”

“Pravo kažeš, Koviljka,” javi se baka Stana, “moj unuk dođe meni prošle sedmice, kaže – baba, pokvarila se pegla. Ja ga pitam, znaš l’ ti dijete kako to popravit? A on meni kaže: Baba, to se ne popravlja, to se kupuje novo. Ja sam ga pogledala i rekla: E, moj sinko, da je tako tvoj dido razmišljo, još bi mi vukli vodu iz bunara i prali veš na potoku!”

Koviljka zadovoljno klimnu glavom. “Zato sam ja, drage moje, napisala inicijativu da se u osnovne škole uvede predmet ‘Moš ovo, moš ono’. Dosta je bilo filozofije i nekih apstrakcija, daj ti meni dijete koje zna promijenit sijalicu, zakrpit čarapu i skuhat grah bez da zapali kuhinju!”

Baka Kaja se nasmija do suza. “I još da znaju očistiti bunar kad zamulja, je l’ tako?”

“Tako je, tako je!” uskliknuše bakice u glas. “I nek to bude obavezno, kao nekad fiskultura!” dodade baka Stana, a Koviljka potvrdi glavom: “I još ćemo ih učit kako se tračevi šire brzo, a kako sporije, da znaju baratati informacijama, nije sve u tim mobilnim telefonima.”

Tako je na sastanku u Domu za Vječnu Krepkost rođena ideja koja će, ako bog da, od naših školaraca napraviti prave male majstore života. Predmet ‘Moš ovo, moš ono’ uskoro je bio tema razgovora u cijeloj Bosanskoj Krajini. I dok su bake plele i dalje raspravljale o kurikulumu – kako se namješta antena da uhvati sliku bez snijega, kako se pravi zimnica od šipurka, i kako se gasi šporet na drva da ne dimi – svi su se složili: Možda informatika pokreće svijet, ali ‘Moš ovo, moš ono’ ga održava.

U prijedlogu kurikuluma, bake su detaljno razradile nastavne jedinice: ‘Kako nać ovce kad se razbježe’, ‘Kako procijenit ima li vode u bunaru bez da se nagneš preduboko’, i najvažnije – ‘Kako popiti kafu kod komšinice, a da te ne uhvati na traču’.

Kad je inspektor iz Ministarstva obrazovanja došao na sastanak u Dom, bio je dočekan sa domaćim pitama, šljivovicom i lekcijom o tome kako se kuha sapun za pranje veša. Nije prošlo ni pola sata, a već je potpisao prijedlog – kažu, potpisao bi on i ušao u zadrugu da su mu ponudili još jednu pitu i rakijicu.

I tako, u čast Branka Ćopića, u Krajini je ničući novi predmet u školama: ‘Moš ovo, moš ono’ – jer gdje bi mi bili bez naših baka i njihove vječne mudrosti? A, pravo da vam kažem, čujem da će i oni iz grada doći da se uče – kažu da im je crkla pegla, a niko ne zna šta dalje.